Kofer u ruci je jednostavno moj stil života i strast, oduvijek. Dok sam bila dijete planirala sam „kad budem velika“ – putovati. Moja prva putovanja su me redovito ostavljala bez riječi, a s godinama su me pretvorila u pripovjedača, osobito jer sam se na gotovo sva mjesta vraćala i s nekima se srodila na način da sam počela razmišljati – dom je tamo gdje spustim kofere. Ponekad kad pišem pomislim – što napisati o mjestu o kojem je napisano sve, ali onda uvijek nađem neke velike male „sitnice“ od kojih kreće moja priča. Tip sam putnika koji se ne zamara time da mora vidjeti sve, jer uvijek treba nešto ostaviti i za drugi, treći, peti put, zato često dođem u neki grad bez konkretnog plana i prvi, drugi cijeli dan hodam, sjedim, pijem kavu i upijam duh grada. Volim fotkati, ali dogodi se da se vratim iz Pariza s tri fotke, jer mi se nije poklopilo ono nešto kad nastaju dobre fotografije, pa onda odem u šetnju Maksimirom i vratim se s deset dobrih. Nema opterećenja, nema „mora se“, ne dozvoljavam da mi bilo kakva potreba za dokaznim materijalima da sam negdje bila poremeti mir i uživanje u atmosferi nekog novog ili starog mjesta. Jedna od meni vrlo bitnih stvari je hrana i recimo da je to jedna od onih planiranih stavaka putovanja, jer se uvijek trudim preko lokalnih izvora saznati koji su dobri restorani i mjesta, koje specijalitete probati, obratiti pažnju na lokalnu kuhinju.
Izvadite snove iz kofera
U svojim postovima vas pozivam da putujemo zajedno, kroz boje & riječi, nekad ću se prisjećati prošlih putovanja, dijeliti sa vama doživljaje s aktualnih, podijeliti popise budućih… Želja mi je inspirirati vas da izvadite svoje snove iz kofera i krenete, ne treba to biti daleko, ne treba biti dugo, bitan je odmak iz svakodnevice i taj prvi korak. Napravimo ga zajedno.
